Zdrava hrana kao „živa rana“ – izazovi hranjenja djece

Velik broj roditelja hranjenje djeteta doživljava kao izrazito stresnu situaciju. Ako ste roditelj   trogodišnjaka kojemu je „Ne“ odgovor na većinu prijedloga (pa tako i onih vezanih za zdrave   obroke) ili adolescenta koji sjeda za stol, prevrće očima i pita je li baš to moralo biti za ručak,  vjerujemo da Vam je stres za stolom često neželjeni gost.

Za početak je bitno razlikovati dječje otpore prema hrani koji su temeljeni na dječjim željama  („Više volim pizzu, nego varivo“) od onih temeljenih na neugodnim tjelesnim odgovorima na  određene namirnice (grčevi, poriv za povraćanjem). Primjerice, ako dijete s izrazom gađenja   prilazi grašku, no jede većinu drugog povrća, onda poštujmo da grašak jednostavno ne voli (ni   mi, odrasli, ne jedemo „apsolutno sve“). S druge strane, ako dijete zbog preferencija  odbija   ručak (navedeni „pizza“ primjer), uz kontrolu vlastitih emocija zauzmite stav da je današnji   ručak jedino što se servira na stol, te dozvolite da glad djeteta odradi ostatak posla. Ako dijete   sad    nije gladno, hranu će zatražiti kroz koji sat – nećete podbaciti kao roditelj ukoliko djetetu   dozvolite odgodu hranjenja.

Također je važno napomenuti da kada hranu uparujemo s pritiskom u vidu ucjenjivanja djeteta   ili hranjenja na silu ili mu ukazujemo na sve bolesti ovoga svijeta koje nastaju zbog nezdrave   hrane („Moraš jesti, vidiš kako si blijeda“), dugoročno činimo više štete, nego koristi. Hranjenje   bi trebalo činiti ugodu i ako već radimo procjene, neka one budu pozitivnog predznaka („Da   mi narasteš u velikog i snažnog dečka“). Mnogim se roditeljima pokazalo korisnim uključivanje djeteta u pripremu obroka. „Cijena“ ovog prijedloga je duže čišćenje kuhinje dok djeca ne   unaprijede vještinu držanja miksera ili miješanja variva, no koristi su značajno veće. Ako će,   primjerice, dijete u vrtiću pojesti pijesak kojeg je „ispeklo u kolač“, ponosno će pojesti i ručak   kojeg je pripremilo za obitelj. Nadalje, postavlja se pitanje kako djeca u školi ručaju sve ono   prema čemu doma iskazuju teatralne otpore. Čarobni se odgovor krije u riječi „zajedništvo“.   U današnje se vrijeme, uslijed  “ brzog života“, zapostavljaju zajednička objedovanja koja pored   tjelesnih potreba zadovoljavaju i emocionalne. Tijekom zajedničkih ručkova teme razgovora bi   trebale biti ugodne za svaku osobu za stolom pa tako i za dijete. Pitanja vezana za ocjene,  učenje,  sukobe s vršnjacima ili braćom/sestrama nisu dobrodošla (ni Vama ne bi bilo ugodno   razgovarati o kreditima, poslovnim zahtjevima i drugim životnim problematikama). I za desert   ove teme kao današnjeg dnevnog menija – slatkiši (i zdraviji i oni „manje zdravi“) se ne trebaju   „zaslužiti nakon što se ručak pojede“. Na taj se način predstavljaju kao nagrada nakon žrtvenog   jedenja glavnog ručka. Oni su desert, a desert ide nakon glavnog jela, pa se dobivanjem njih   stvara dojam ugodnog zatvaranja potpunog ručka.

Hrabro tijekom idućeg ručka i lijep pozdrav do idućeg tipkanja,
Vaš Centar Luka Ritz