Zašto „raste nos“?

Funkcija laži u svijetu djeteta

“On uvijek bira laž ispred istine“, zaključila je zabrinuta majka jednoga adolescenta. Ono što u trenutku navedenog konstatiranja nije očekivala bilo je pitanje ZAŠTO. Koja mu potreba nije zadovoljena? Čega se točno plaši pa bira izbjeći istinu? Što očekuje kao reakciju na vlastitu iskrenost?

Odrasli nerijetko zaborave vlastite razloge iz kojih biraju „zaobići istinu“ u razgovorima sa svojim
roditeljima. Većinom je riječ o predviđanju nerazumijevanja ili o izbjegavanju „opterećivanja“ stvarnim
stanjem. Iz istog razloga se lažima posluže i djeca, najčešće zbog neugodnih iskustava ranijih pokušaja
da budu iskrena.

„Rekao je da je s prijateljima vani. Ti su isti prijatelji pozvonili na naša vrata po njegovom odlasku iz
stana i tražili su njega. Poslije sam saznala da je bio s curom. Zašto to nije rekao?! Ovako je nastao veći
problem. Odmah mi je kroz glavu prošla slika da je u problemu..“, iznijela je zabrinutost prethodno
spomenuta majka.

U istoj temi, a s drugim sugovornikom otkriva se drugačija perspektiva: „Kad sam im rekao u povjerenju
da imam curu, njima je to bilo slatko pa su se k’o šećer topili po telefonima. Oni ne kuže da su me izdali,
sad me i baka i djed i stric i njihovi prijatelji maltretiraju. Na teži sam način naučio držat’ jezik za
zubima“, a od ovog događaja pa nadalje naš se mladi prijatelj „brani šutnjom“. Iz te šutnje roditelji
svašta zaključuju, a u svemu prepoznaju rizik za dobrobit svoga djeteta. Nerijetko nastoje isprovocirati
šutnju, koja se rasprsne u obrambenu laž. Djeca rijetko biraju biti „lažljivci“ jer im je to prvi izbor. Nisu
motivirana vršiti obmane, a još manje riskirati doživljaj razotkrivanja laži (svatko se nekada ulovio u toj
zamci i svi znamo koliko to može biti neugodno i/ili emocionalno bolno). Motivacija svakog čovjeka je
traženje ugode, a izbjegavanje neugode, pa tako i vašeg djeteta. Ako je kao odgovor na prvo priznanje
pogreške/propusta dobilo pitanje „Kako ti se to moglo dogoditi?“, osobito ako je postavljeno
prijetećim glasom ili uključuje roditeljsko razočarenje, vjerojatnost idućeg prešućivanja/laganja je u
naglom porastu. Ujedno, prevelika strogoća rezultira dječjim izbjegavanjem osjećaja odgovornosti za
problemsku situaciju (još jedna dječja samoobrana, a koju često previdimo). Roditelji preventivno žele
znati gotovo sve što se tiče njihovog djeteta. Napomena – i dijete ima pravo na privatnost. Naravno da
će svoju intimu prije podijeliti s bliskim prijateljem, nego s roditeljem. Djeca računaju na generacijski
sraz (a priznajmo i sebi da nam je ponekad izazovno snalaženje u novim, mladenačkim trendovima… I
to je normalno ?). Ujedno je bitno osvijestiti da ste Vi djetetu roditelj, a ne prijatelj. Djetetu treba
roditeljski utjecaj, treba mu netko tko će stvarati pravila i određivati granice. Možda (vjerojatno)
pokazuje otpor prema istome, no to ne znači da mu to nije potrebno (svjesni i podsvjesni osjećaj
sigurnosti). Bitno je da dijete zna da može računati na Vas, ukoliko zatreba podršku iz svijeta odraslih i
sigurnih. Možda nećete znati za problem prije njegovog prijatelja, ali ćete znati u trenutku kada budete
potrebni… a time ćete znati da ste odradili svoju misiju uspostave povjerenja. Poštujte osobnost svoga
djeteta, pohvalite iskrenost, zahvalite se na istoj, a potom se usmjerite na sadržaj problema. Što tiše
govorite, glasnije će Vas čuti, a što ste manje osuđujući prema djetetovoj osobnosti, veća je prilika za
promjenu.

I mali (a VELIKI) trik – zamijenite jednosmjernu komunikaciju dvosmjernom. Ne zaključujte unaprijed,
nego pitajte, i to bez osuđivanja (boja glasa i govor tijela važniji su od verbalnog sadržaja). ?