“Usvojite tempo prirode: njezina je tajna strpljenje.”

“Usvojite tempo prirode: njezina je tajna strpljenje.”
(Ralph Waldo Emerson)

– „Volim svoje dijete jer je – moje/kreativno/empatično/pametno/nestašno/humoristično/…“. 
– „Volim svoje roditelje jer su moji roditelji“.

Kod djece je puno duži proces imenovanja onoga što osjećaju, a još duži je proces prepoznavanja zašto  nešto osjećaju, jer mnoga svoja emocionalna stanja tek spoznaju, a kroz ista se tek i uče adekvatnosti  izražavanja. Isto vrijedi i za ugodne i neugodne doživljaje vlastitih emocija. Nismo ni mi, odrasliji, uvijek  jasnih uvida u vlastita stanja, zato i tražimo tuđa mišljenja i usmjeravanja kao oblike podrške u nošenju  s  emocijama. Djeca često dolaze ni ne znajući što ih točno opterećuje/zašto nekome ili nečemu teže  pa su razgovori s djecom nerijetko izazovni jer im se treba planski pristupati. S druge strane, djeca rjeđe  iskazuju otpor prema imenovanju njihovih emocija i potreba u odnosu na odrasle. Dapače, ona  ostavljaju dojam da osjećaju olakšanje („Da! Tako se osjećam!“). Odrasli se nerijetko brane od emocija,  doživljavajući iste kao osobne slabosti i u situacijama kada im drugi ukazuju na preplavljenost  emocijama iste negiraju ili uzrok pripisuju vanjskim okolnostima. Čak i u situacijama „lijepih“, ugodnih  emocija (poput uvodno navedenog primjera) odrasli imaju tendenciju objašnjavanja. Djeca vole ili ne vole. Stoga, dragi roditelji, prisjetite se stare izreke „Strpljen – spašen“ u situacijama u kojim detektivski  pristupate uočenim promjenama ponašanja vlastite djece. U nestrpljenju sugeriramo odgovore kroz  postavljena pitanja („Je li te u školi netko naljutio?“) na koja djeca većinom pasivno potvrdno  odgovaraju (da – osjećam ljutnju i da – moglo bi biti zbog toga što je učiteljica dala previše domaće  zadaće… a možda osjećaju ljutnju zbog dubokog dojma da je roditelj prečesto na poslu). Mnogi roditelji  ukazuju na vlastite razvijene vještine objašnjavanja i propitkivanja (djeca ih prevode kao „cjepidlačenje“/“smaranje“) kao na dobre alate komuniciranja s djecom. Imajući na umu da djeca  osjećaju olakšanje uslijed imenovanja emocije, a ujedno nemaju velik kapacitet aktivnog slušanja govornika, jasne uvide u vlastita stanja niti dovoljno razvijen riječnik, trebamo biti svjesni postojanja  rizika da ćemo nestrpljivim djelovanjem na doživljaj postojanja dječjeg problema (rješavamo sad i  odmah) „izmisliti“ novi problem kojim ćemo skrenuti fokus sa osnovnog, koji „gurnut pod tepih“ i dalje  prijeti emocionalnoj dobrobiti djeteta.

“Ako si strpljiv u jednom momentu ljutnje, izbjeći ćeš sto dana tuge.” 
Uz pozdrav kineskom poslovicom,
Vaš Centar Luka Ritz