Tantrumi – dječji nastupi gnjeva

„U parku je krenula vrištati, samo zato što nije njezin red za ljuljačku. Bilo ju je nemoguće
smiriti, svi su gledali u nas!“.

Gospođa je široko opisivala vlastiti osjećaj nelagode u prethodno navedenoj situaciji. Doimala se
opterećenom mogućim rizikom da je od strane okoline procijenjena kao nekompetentna majka,
s obzirom da svoju trogodišnju kćer nije mogla smiriti.

Krenimo od toga zašto djeca, osobito u ranom djetinjstvu, na zabrane reagiraju vikanjem i/ili
plačem. U nedostatku vještine samoregulacije emocija i izbora primjerenih riječi zbog oskudnijeg
rječnika, djeca su sklona negodovanje izraziti vikanjem i plačem. Ukoliko su ih ranija iskustva
podučila da će takvim „metodama“ dobiti što žele, iste će biti ukorjenjenije u ponašanju djeteta.
Primjerice, ako je dijete do sada uspijevalo glasnim plakanjem preskočiti red i smjestiti se na
ljuljačku, iz dječje se perspektive plač pokazao korisnom strategijom rješavanja problema. Zašto
bi ju odbacilo kad mu služi svrsi?

Za početak imenovat ćemo navedenu dječju reakciju – tantrum. Tantrum predstavlja kratkotrajnu
i burnu navalu emocija koja se iskazuje vikanjem/deranjem, bacanjem na pod i udaranjem
predmeta iz okoline.

Postoje dvije vrte tantruma. Kako postupiti prema djetetu ovisi o tome koji je tantrum nastupio.
Razlikujemo tantrum ‘gornjeg’ i ‘donjeg’ dijela mozga. Kada se događa tantrum gornjeg dijela
mozga tada dijete viče/baca se po podu zato što nešto želi. Tada možemo reći da dijete može
kontrolirati svoje ponašanje, jer tantrum prestaje kada dijete dobije ono što želi. U ovom su
slučaju vikanje i plač sredstva postizanja cilja (primjerice, ljuljanje na ljuljački). Takva se ponašanja
relativno lako mogu i ugasiti, na jednak način na koji su nastala – „obrnutim“ učenjem da neće
postići svoj cilj plačem. Jasno da je ovdje roditeljska dosljednost u ponašanju najbitniji faktor
uspjeha. 😉

Tantrum ‘donjeg’ dijela mozga (pri kojemu racionalni dio mozga nije aktivan) predstavlja tantrum
u kojem dijete ne može kontrolirati svoje ponašanje i svoje emocije. U tom trenutku dijete
preplavljuje hormon stresa. Za nas je vrlo važno da znamo da dijete tada ne može kontrolirati
svoje ponašanje.

Kako reagirati? Što nam je činiti?

Kod tantruma gornjeg dijela mozga vrlo smireno i dosljedno postavljamo djetetu granice.
Potrebno je spustiti se u razinu djetetovih očiju, možemo dijete dotaknuti za rame ili iznad
podlaktice, prikladnim tonalitetom objasniti djetetu što može dobiti/činiti, a što ne, te moramo
ostati dosljedni u ponašanju (bez popuštanja).

Kod tantruma donjeg dijela mozga moramo biti prisutni, suosjećajni i trebamo pokazati svoje
razumijevanje. U ovom slučaju djeca plaču čak i kad im se „za utjehu“ pruži ono što im je bilo
zabranjeno, odnosno kada „ostvare cilj“. Nekako imamo osjećaj da nastavljaju plakati samo zato
što su uopće „morala“ plakati, a nije da u tome nema istine. Počela su plakati jer im nešto nije
omogućeno, neovisno o čemu je riječ, te je plač rezultat „unutarnje povrede“, a ne sredstvo
postizanja nečega. Stoga, ne bismo smjeli napuštati dijete ili ga ignorirati jer time možemo poslati
poruku da dijete odbacujemo kada mu je teško. Bitno ga je umiriti, a potom podučiti o
primjerenim ponašanjima, kojima će ubuduće moći dobiti ono što želi.

Bilo tko može imati problem s ovakvim reakcijama, i odrasli i djeca, neovisno o spolu. Međutim,
ako se takvo ponašanje javlja prečesto ili predugo traje, svakako bi bilo dobro potražiti savjet i
mišljenje stručnjaka.

I za kraj – NE – niste nekompetentan roditelj ako Vam dijete reagira na gore opisani način. Kod
djece se ne može samo od sebe spriječiti, nego ga se doslovno „treba preživjeti“, odnosno
prihvatiti kao razvojnu fazu djeteta.. Niste jedini. 😉