Strogoća u službi samoispunjavajućeg proročanstva

“Rekli su mi da ako promijenim ponašanje, da mogu ići na izlet s prijateljicama. Zagrizla sam
za školu, dobila u startu sve petice, mada to i nije neka promjena jer sam oduvijek odlikašica.
Glumila sam da sam raspoložena i kad nisam bila, šutjela na svaki uočeni propust, prepričavala
im sadržaj svakog mog druženja s prijateljicama… I nije bilo dovoljno. Nisu me pustili.

Što je ponašanje uopće? Otkud im pravo više išta očekivati od mene?”

Ovo su riječi jedne srednjoškolke čiji su se roditelji obratili psihologu zbog pretpostavke da im
se kćer zatvorila u sebe zbog lošeg društvenog utjecaja.

“Što ako se drogira? “, upitala se očajna majka, koja je pri stavu da djevojka živi u “obiteljskom
miljeu” te da joj ne nedostaje “ni ptičjeg mlijeka”.

I nije navedena ujedno i prva situacija u kojoj se djevojka osjetila izdanom od strane roditelja,
ali jeste “prva” nakon koje se prestala truditi. Prestala je izlaziti, izbjegavala je obiteljske
susrete, izgubila na tjelesnoj težini, izgubila interes za učenje i bavljenje sportom… Osjetila je
beznađe.

Roditelji su u svojoj brizi zaključivali o različitim uzrocima velike promjene u ponašanju. Nisu
pitali, barem ona nije prepoznala pitanja kao interes za njezinu dobrobit. Zaključivali su.
Na upit psihologa o ranijim obrascima ponašanja, roditelji su ju opisivali kao nekad divnu,
poslušnu i odgovornu kćer. Zaboravili su koje je to ponašanje koje je trebala promijeniti kao
uvjet odlaska na izlet, a naknadno osvijestili da nisu ni znali što su točno pod “ponašanjem”
mislili. Preventivna strogoća je bila u pitanju… “Da ne bi ispala iz tračnica”, da joj neka
“pogrešna ideja ne padne na pamet”.

Dragi roditelji,
izgradnja odnosa punog povjerenja je dvosmjerna ulica. Preventivno nepovjerenje prema
djetetu rezultira samoispunjavajućim proročanstvom – dijete osjeća da mu se ne vjeruje i kad
je u potpunosti iskreno, pa bira biti neiskreno (u nekim situacijama “jer je tako lakše”, a u
nekim jer je nastupio inat – “Eto im sad!”). Izgube motivaciju za komunikacijom s roditeljima,
a brzim lažima skraćuju duljinu razgovora, jer… “Čemu trud kad mi svakako nikad neće
vjerovati?”

Ovaj tekst, umjesto klasičnim zaključkom, završavamo s dva citata za koja se nadamo da će se
otisnuti u vašim mislima te da će vas još jednom podsjetiti koliko je povjerenje bitno, kako u
odgoju djeteta, tako i u svim drugim odnosima koje procjenjujemo važnima.

„Ako ne vjerujemo jedni drugima, već smo poraženi.“
Alison Croggon

„Bez povjerenja ne može biti istinskog mira.
Ni u politici ni u tihoj individualnosti srca i duha.“
Timothy Zahn