Mozaična ljepota

„Gle, mama, on ima jednu kratku ruku!“

„Ne gledaj u njega, sine!“

Zasigurno ste se susreli s ovakvom ili sličnim situacijama (bili u „staroj“ ulozi znatiželjnog djeteta kojeg još uvijek pamtite ili odraslog davatelja odgovora), no koliko često se istinski zapitamo kakav je utjecaj našeg odgovora na djetetovu percepciju, uvjerenja, te što on sam po sebi posljedično nosi.

Odgovor iz gornje kratke i „usputne“ crtice života je najčešće automatska roditeljska reakcija na dječja zapažanja. Često upravo kroz našu reakciju dijete razvija osjećaj „sramotne“ različitosti drugih osoba, toliko sramotne da ne smije u njih niti pogledati. Vjerujemo da namjera gore ponuđenom roditeljskom odgovoru nije začeće djetetovog diskriminacijskog gledanja na različitosti, no neovisno o namjeri, ovakvo odgovaranje doprinosi razvoju diskriminacije.

Pokušajmo s davanjem drugačijeg odgovora na dječja čuđenja:

„Sine, on je birao takvu ruku, jednako kao što si ti birao da imaš smeđe oči“.

Dozvolite djetetu da se zapita što ste time mislili… i dozvolite djetetu da vas upravo to i pita, ili da samostalno zaključi da ono nije biralo smeđe oči.

„Upravo tako, sine. On nije birao takvu ruku. Neke se stvari ne mogu birati, a opet će postojati neki ljudi koji će mu se rugati ili ga gledati drugačije zbog toga. Kako bi se ti osjećao u takvoj situaciji?“

Ovo je, s druge strane, roditeljski pristup kojim se potiče dječje prihvaćanje i razumijevanje različitosti. Život je jednostavno toliko složen, sačinjen od različitih utjecaja, zbir brojnih uvjerenja, pa zbog njegove kompleksnosti ne možemo podrazumijevati da će naš utjecaj predodrediti sva buduća dječja razmišljanja. Međutim, znamo da smo svoj „dio posla“ obavili postavljanjem dobrih temelja dječjeg zaključivanja.

Ovim „razgovorom“ simbolično ističemo važnost današnjeg dana – Međunarodnog dana osoba s invaliditetom (3.12.2021.). Iz perspektive stručnih radnika, koji nerijetko provode tretmane i sa osobama s invaliditetima, među svim drugim potrebama dominantnom prepoznajemo potrebu za prihvaćanjem, odnosno razumijevanjem. Stoga podsjećamo na važnost tolerancije različitosti te razumijevanja svačije potrebe da bude prihvaćen, sa svim svojim prednostima, kao i sa svim svojim (urođenim ili stečenim) nedostacima. Kroz školske se programe obavezno provode radionice/predavanja na temu prihvaćanja različitosti i razvoja empatije. Podržimo ih i mi na način da dozvolimo našoj djeci da nam budu učitelji, i to na način da potičemo njihova promišljanja o raznolikostima, bez da im „serviramo“ zaključke (i sami dugoročnije pamtimo sadržaje koje smo osobno proradili).

Stoga, ne bismo se trebali oglušiti na dječja zapažanja različitosti u svijetu, niti ih stigmatizirati. Poticanjem djeteta na uočavanje svih različitosti, uz prihvaćanje istih, nudimo mali, no bitan utjecaj na promjenu svijeta koji nas okružuje.