„Mama i tata, vi ste moja sigurnost“

Razgovori s djetetom uslijed dječjeg doživljaja krize

Slušanje je važan način roditeljskog izražavanja ljubavi i razumijevanja dječjeg doživljavanja kriznih situacija. Kriznu situaciju možemo opisati kao svako ono stanje koje stvara osjećaj prijetnje vlastitoj sigurnosti ili sigurnosti nama bitnih osoba.

Uobičajeno je da djeca imaju strahove, temeljene na ograničenim informacijama ili nerazumijevanju onoga što su saznali o kriznom događaju. Najprije moramo saslušati njihovu zabrinutost kako bismo mogli na odgovarajući način potaknuti raspravu o situaciji i poštedjeti ih zastrašujućih ili nepotrebnih detalja. Mala djeca će možda trebati našu pomoć da pronađu riječi kojima će izraziti ono što osjećaju, te je važno obratiti pozornost na njihovu igru ili crteže koji mogu ukazati na djetetove brige.

Kao što i mi, odrasli, osjećamo olakšanje u situacijama iskazivanja vlastitih osjećaja, tako i djeci trebamo omogućiti prostor za izražavanje njihovih. Često u nastojanju da „olakšamo djeci“, nastojimo umanjiti težinu njihovih neugodnih emocija ili ih nesvjesno zabranjujemo („Nemoj biti tužan“), a na taj način nerijetko utječemo na dječje izbjegavanje suočavanja s problemom (a problem ostaje). Iz neriješene problemske situacije se često „gomilaju“, odnosno razvijaju popratni problemi. Stoga je izrazito bitno da i mi iskažemo vlastite strahove, vlastitu tugu, kako bismo našoj djeci bili dobri modeli ponašanja, odnosno dobri „emocionalni učitelji“.

Neka djeca će se ponašati kao da ih događaj uopće ne zanima. Ako je tako, nema razloga da ih silimo na razgovor, ali im je bitno dati do znanja da smo uvijek tu da ih saslušamo. Odgovarajmo na njihova pitanja smireno i iskreno, uz odgovore koji su prilagođeni dobi djeteta. S druge strane, neka djeca mogu biti duboko uznemirena te im je potrebno vratiti osjećaj normalnosti. Tu je posebno važna naša sposobnost da svojim govorom tijela i bojom glasa komuniciramo, a što može biti važnije od naših izgovorenih riječi. Vrlo maloj djeci trebat će jednostavna, konkretna objašnjenja što se dogodilo i kako to utječe na njih. Njihova jednostavna objašnjenja mogu biti upravo ono u što trebaju vjerovati kako bi se osjećala sigurnima. Postoji mogućnost da će razgovor dodatno uznemiriti djecu, ali imajte na umu da ih uznemirava situacija, a ne vaš razgovor o tome. U redu je reći da ne znamo zašto se dogodilo nešto tako strašno.

Dok pokušavamo objasniti aktualne tragične događaje u svijetu, glavni cilj je učvrstiti ideju da njima i njihovim najbližima ne prijeti opasnost. Nemojte zatrpavati djecu informacijama, već im dajte iskrena i kratka objašnjenja što se dogodilo i što se poduzima kao odgovor. Pokušajte slijediti stare rutine (škola, druženja, izvannastavne aktivnosti) jer one pružaju sigurnost i poznatu strukturu djetetovog svakodnevnog života, te uspostavljaju emocionalnu ravnotežu. Pokušajte održavati kućna pravila i disciplinske rutine, ali budite svjesni da promjene u ponašanju mogu biti rezultat strahova ili nesigurnosti koje se mogu ublažiti ponovnim uvjeravanjem da su na sigurnom. Djeca mogu biti rastresenija i imati problema s koncentracijom uslijed izvršavanja školskih zadataka. Također mogu biti zabrinutija kada se odvajaju od roditelja prije spavanja ili kada roditelji trebaju otići na posao ili na zakazani sastanak. Znajte da je u redu da u takvim situacijama budu više ovisni o vama, kao simbolima vlastite sigurnosti. Dajte si dodatno vrijeme za grljenje i razgovor sa svojom djecom prije nego što se odvojite od njih. Zapamtite da se svijet vaše djece vrti oko vas i vašeg doma. Djeca će osjetiti svaku promjenu u vašem raspoloženju i u vašim obiteljskim aktivnostima. Stvari koje vam se mogu činiti trivijalnim, poput gledanja televizije, igranja na računalu ili dolazaka prijatelja, važne su vašoj djeci i smatrat će ih ogromnim gubitkom ako izostaju. Tako, primjerice, izraženiji interes roditelja za praćenjem televizijskih sadržaja, povezanih s ratnim stanjem u Ukrajini, kod djeteta mogu izazvati osjećaj nesigurnosti jer je došlo do promjene roditeljskih rituala. To, naravno, ne znači da se televizija doma treba izbjegavati (i to je nagla promjena rituala), ali trebamo biti pažljivi u biranju televizijskih sadržaja u prisustvu djeteta. Pokušajte pratiti i ograničiti izloženost svoje djece onim informacijama koje su neprimjerene njihovoj ulozi i dobi. Svakodnevna preplavljenost informacijama i tužnim prizorima može povećati traumu. Ako dijete dođe do informacija izvan doma, pristupite mu iskreno, razgovarajte o osjećajima koji su prizori izazvali u njemu. Ako vas pita zašto mu vi niste rekli za situaciju, budite iskreni jer ćete na taj način pojačati osjećaj sigurnosti koje dijete ima u vas („Nisam te htio/htjela rastužiti“). Pokušajte navesti neke dobre strane tragične situacije, kao što je snaga zajedništva u pružanju podrške onima koji su u potrebi. Ukoliko iskaže želju, pružite djetetu priliku da i ono pomogne drugima. Pomažući onima koji su pogođeni tragedijom ili odajući počast onima koji su umrli, djeca mogu ponovno steći osjećaj kontrole nad tragedijom zbog koje se često osjećaju bespomoćno (primjerice, možete zajedno izabrati igračke ili namirnice koje ćete odnijeti u sklonište izbjeglicama od rata).

I svakako ne zaboravite da ćete u kriznim situacijama najveću podršku svojoj djeci osigurati ako istu osigurate za sebe. Kao što vrijedi jednadžba „Sretan roditelj = sretno dijete“, tako vrijedi i ona „Siguran roditelj = sigurno dijete“.