Iza kulisa dječjih prava

„Ja sam drugačije zamišljala svoje dijete. Moje se dijete bavi borilačkim sportom, a to se ne uklapa u moju sliku“, podijelila je svoju frustraciju jedna mama u savjetovalištu.

Da, riječ je o frustraciji – onom istom osjećaju koji nastaje kada se osjećamo izigranima, spriječenima da nešto ostvarimo… kad se osjećamo neostvarenima u nekoj ulozi.

U periodu dok smo i mi bili djeca, a tijekom kojeg smo uočavali „nedostatke“ svojih roditelja, mrmljali smo sebi u bradu da ćemo mi biti drugačiji odrasli. Sad jesmo odrasli, no ujedno smo postali ono što su i svi ostali mame i tate – nesavršeni. Gdje smo „podbacili“? Što iz dječje perspektive znači biti drugačija odrasla osoba? Naravno da se definicija razlikuje od djeteta do djeteta, no ono što je za svaku jednako, osjećaj je prihvaćenosti. Kao djeca smo najčešće patili kad bismo osjećali da naše mišljenje ne vrijedi jednako kao mišljenje odrasloga. Sjetimo li se ovoga kada u brzini života odmahnemo rukom na dječja nastojanja da razgovaraju s nama?

Nije odgovornost roditelja da odgoji najsavršenije društveno biće – uostalom, kriteriji takvog vanjskog savršenstva ni ne postoje. Odgovornost je da unutar svojih mogućnosti osigura uvjete daljnjeg razvoja djetetovih jakih strana (potencijala), a isto tako da ga one „slabije strane“, odnosno slabije razvijene vještine, ne učine neuspješnim/nedostatnim. Da djetetu bude primjer ponašanja i donošenja odluka u situacijama koje i nisu najugodnije. Da dijete prihvati životne frustracije/krize te da iz njih uči i raste, ne da ih negira ili da od njih bježi. Odgovornost roditelja je upravo učenje djeteta da preuzima odgovornost za vlastite postupke, za vlastiti život. Ponekad je teško i nama odraslima, razumjeti što točno znači preuzimanje odgovornosti. Kroz medije nam se učestalo prikazuju primjeri prebacivanja odgovornosti. Nakon svakog javnog propusta/pogreške, prvo je pitanje „tko je kriv“, a naknadno se raspravlja o tome kako se greške mogu ubuduće prevenirati. Ovaj je drugi dio zapravo jedini bitan dio, kako u društvu, tako i u odgoju.

Možda dječak iz prethodno navedenog primjera neće postati odvjetnik koji će svojom profesionalnom ulogom doprinositi društvu u cijelosti, no isto tako ne smijemo nikad zaključiti kako njegovo zanimanje nije adekvatno/primjereno/poželjno. Možda će upravo on doprinijeti zajednici više nego prosječan odvjetnik. Snaga je u njemu, a on će znati kako ju prikazati, neovisno u kojoj poslovnoj ulozi bio… Osim ako mu netko njemu bitan podreže krila i obezvrijedi izbor. Djeca će još štošta birati kroz život, a vaši/naši utjecaji na te izbore će biti sve slabiji i slabiji. Stoga je bitno već sada podučiti dijete da su njegovi izbori uvaženi, a preko uvažavanja raditi blage utjecaje kako bi dijete znalo razlikovati dobro od lošega (razgovarati o temi, poticati razmišljanje djeteta, postavljati pitanja i potpitanja…).

Odgoj djeteta je najteži posao na svijetu. Posao u koji ulazimo bez jasnih uputa pa se moramo osloniti na vlastitu kreativnost. Da, ogromna je to odgovornost za svakog roditelja, no ponekad iz osjećaja straha da ćemo nekom odlukom nanijeti štetu djetetu, tu istu štetu upravo i učinimo.

Na dan objave ovog teksta, 19.11.2021., obilježava se Svjetski dan prevencije zlostavljanja djece. Zlostavljanje je široka kategorija, u našem društvu često spominjana, a zbog čega se stvara lažan dojam da je svima već jasno prepoznatljiva pojava. Možda će stisak nečije ruke na dječjoj podlaktici lako u nama probuditi sumnju na zlostavljanje. Možda će vanjski izgled djeteta ukazati na zanemarivanje. Možda će dječje neugodne emocije pronaći put traženja pomoći. Pitanje je kako i koliko dugo trebamo gledati da bismo prepoznali slomljen duh djeteta. I ne možemo pomoći svoj djeci ovoga Svijeta, ali možemo krenuti od nekud – svatko sa svoga praga.