Dvostruke poruke = stostruke odluke

Dvostruke se poruke odnose na nesklad između onoga što izgovaramo (rečeničnog sadržaja) i   načina na koji smo nešto izgovorili (ton, pokreti, izraz lica…). Primjerice, trinaestogodišnji   dječak dolazi doma iz škole i majku obavještava kako je dobio peticu iz testa za kojeg je dugo   učio. Majka odgovara sa „svaka čast“, dok joj se pogled zadržava na televizijskom programu.

Kakvu je poruku dječak primio od majke?

Rezultat evolucije je takav da čovjek prvo vjeruje onome što vidi. Istraživanja kažu da se čak  55% od cjelokupne poruke koju dobijemo pamti zahvaljujući našoj vizualnoj percepciji,  odnosno zahvaljujući našem osjetilu vida. Nadalje, 38% zapamćene poruke odnose glas,  intonacija, brzina izgovora i slično, dok se riječi pamte siromašnih 7% . Možemo se i sami  prisjetiti situacija u kojima smo nekome nešto prepričavali. Koliko se u prepričavanju služimo  citiranjem drugoga? Većinom smo vođeni dojmovima koji nastaju temeljem onoga što smo  zapazili (primjerice – „Ušao je ljutito u prostoriju“).

Vratimo se primjeru našega dječaka. Njegov je dojam o majčinoj reakciji takav da ista nije  iskazala „nimalo oduševljenja“, a kojeg je kao daljnji poticaj očekivao. Njegova su očekivanja  nastala temeljem ranijih majčinih poruka – „Moraš mnogo učiti i biti među najboljima da bi upisao što bolju školu“. Bez obzira što on „uči za sebe, ne za mamu“, što je majčin argument, on je stekao dojam ozbiljnosti školovanja upravo preko njezinih reakcija. Njegova je jedina  „plaća“ iskrena pohvala, jer mu ocjena (kao i većini njegovih vršnjaka) sama po sebi ne znači  previše. Pojam o budućnosti je nerijetko suviše nezreo u tom uzrastu da bi se djeca oslanjala  na „lovljenje prosjeka“ zbog ostvarivanja neke buduće, „daaalekee“ uloge.

Osobe koje se nađu u situaciji primanja dvostrukih poruka su zbunjene jer ne znaju na koju od  dvije međusobno isključujuće poruke trebaju reagirati. Često se događa da se osoba, ukoliko  ne pronađe adekvatnu reakciju ili ne ispuni kontradiktorne zahtjeve, osjeća kažnjenom (ili  uistinu biva kažnjena). Djeca takve situacije često doživljavaju kao dokaz da ih se „ne voli“.  Loša slika o sebi, tjeskoba uslijed situacija donošenja odluka (čak i jednostavnih i jasnih),  nesigurnost u odnosu/ima, samo su neke od mogućih dugoročnih posljedica dvostrukih  poruka. Nažalost, one su mnogo učestalije nego što mislimo, a najčešće se provlače kroz  najbliže, odnosno najbitnije odnose. Sad kad smo im prepoznali destruktivnu prirodu i loš  utjecaj na odnose, usmjerimo se na prepoznavanje istih kroz naša buduća iskustva  komuniciranja. Podučimo našim primjerima našu djecu da je uvijek bolje pitati na što se nešto  točno odnosi, nego samostalno zaključivati, jer je zbirni rezultat naših životnih zaključaka i  posljedičnih odluka upravo kvaliteta života kojeg živimo.