Čuju li nas naša djeca?

Je li napravilo pogrešku? – Jeste.
Hoće li ju nastojati ispraviti? – Vjerojatno hoće.
Hoće li ju i u budućnosti ponavljati? – Značajno ovisi i o Vama.

Strah od pogreške rezultira pogreškom.

Svi se mi služimo frazom „Ljudski je griješiti“ u spontanom, mislima neopterećenom govoru. Najčešći nam
je to odgovor na grižnju savjesti našeg prijatelja, koji je u nečemu pogriješio. Zapitajmo se zašto i mi
osjećamo grižnju savjesti kada pogriješimo, ako je već ljudski griješiti? Ako pogreške služe da nešto
naučimo iz njih, promijenimo ponašanje, razmišljanje…ako iz njih rastemo?
Kažu da je definicija gluposti činiti jednu te istu stvar na isti način, a očekivati drugačiji ishod… nitko od nas
ne želi biti glup. Zašto svejedno iznova griješimo?

Dok osoba nešto izgovara s ciljem slanja poruke, samo ona zna u potpunosti što je time točno htjela reći.
Ako djetetu izgovaramo kritiku, mi pri tom znamo da mu želimo dobro (uostalom, trošimo energiju iznova
i iznova samo kako bismo mu pomogli da nešto shvati).No, sjetimo se kako i naši nadređeni znaju kritizirati
naš rad. I oni troše energiju kako bismo mi bili uspješniji djelatnici. Zašto njima zamjeramo? Ispravnije, u
kojim situacijama mi njima zamjeramo? U situacijama kada imamo osjećaj da na nas viču ili da nas
obezvrjeđuju. Pri tom se osjećamo povrijeđeno, a s obzirom da je ljudska motivacija traženje ugode, a
izbjegavanje neugode, nastojimo takve situacije u budućnosti izbjeći (nerijetko na krivi način).
Ako nam kritiku na rad upute na način koji isključuje prijetnju za nas (vikanje i/ili grčevit izraz lica, napeti
tjelesni pokreti..), u tome možemo prepoznati dobronamjernost za napredak našeg osobnog i stručnog
profila. Hoćemo li to prepoznati, ovisi o tome želimo li i dalje „rasti“.

Djeca nestrpljivo žele rasti. Žele biti starija nego što jesu (sjetimo se i nas samih u tim uzrastima). Ako
„iskoristimo“ njihovu motivaciju za odrastanjem na način da im na promjenu ponašanja/razmišljanja
utječemo „davanjem kritika“ na gore opisani, prikladan način, na pravom smo putu. Krivnja i sram nisu
prijateljske emocije u sazrijevanju. One vode ka obrambenom stavu, ka otporu, sve u svrhu očuvanja
samopoštovanja kao osnovne ljudske potrebe. Zato nas „ne čuju“ kad im se obraćamo. Zapamtimo
slijedeće: kritika je konstruktivna samo ako ju motivacijski doživimo, odnosno ako u njoj vidimo priliku za
učenjem i razvojem. Velika je razlika između „Kako ti je to uopće palo na pamet“ (osuđivalački pristup) i
„Vjerujem da si želio postići dobro, ali si pogrešan način birao. Pokušaj ovako..“.

Vratimo se „definiciji gluposti“, uz proširenje iste:
dijete je napravilo pogrešku, na što je roditelj vikao. Dijete se doima kao da u tom trenutku gleda kroz
roditelja… štiti svoje emocije. Dijete neposredno ispravi/nastoji ispraviti pogrešku, ovisi o tome je li riječ
o nepospremljenoj sobi koju može pospremiti, ili o razbijenoj posudi za cvijeće. Dijete, iz straha od
pogreške, toliko zaobilazi mogućnost ponavljanja iste da stvara nove pogreške (zaobilazeći novu vazu sruši
čašu sa stola/održava sobu pospremljenom na način da igračke prenese u dnevni boravak ili se ne igra
uopće). Sjetite se – nadređeni na Vas viče najčešće kako u budućnosti ne biste ponovno griješili. Zašto se
pogreške ponavljaju? Prestati voljeti posao kojeg ste voljeli je također „pogreška“ i na osobnoj i na
profesionalnoj razini. Osjećaj grčenja želuca kao uvjetovana reakcija na budilicu koja najavljuje skori
odlazak na posao je pogreška. Kao takvi, niti smo zadovoljna osoba niti uspješan djelatnik. Mi moramo biti
dobro da bi nam posao išao dobro, zar ne? Isto tako, dijete se mora osjećati dobro da bi moglo čuti ono
što mu nastojimo reći.

Stoga, govorite tiše da Vas dijete glasnije čuje