S obzirom da danas obilježavamo Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja saznajte nešto o utjecaju obitelji u tom kontekstu.

Na temu vršnjačkog nasilja provedeno je mnogo istraživanja iz kojih su nastali različiti pristupi, teorije i modeli, a sve u svrhu kako bi se što bolje dobio uvid u tu problematiku. Upravo iz potrebe da se sveobuhvatno razmotri taj vrlo složeni fenomen, najviše je istraživan jedan od najpoznatijih integrativnih modela tzv. Bronfenbrennerov ekološki model razvoja. Prema tom modelu, nasilničko ponašanje djece može se objasniti rizičnim čimbenicima u nekoliko tzv. sustava koji okružuju dijete i na njega posredno ili neposredno utječu. Pa da vidimo o kakvim je to sustavima riječ. Jedan od sustava naziva se mikrosustav, a čine ga djetetove interakcije sa članovima obitelji, prijateljima, vršnjacima, učiteljima i drugim osobama iz njegovog neposrednog okruženja. U ovaj sustav spadaju i nasilne interakcije, kao i reakcija drugih na vršnjačko nasilje. Sljedeći je mezosustav, a tvore ga međusobne interakcije mikrosustava obitelji, vrtića/škole i vršnjaka, što, naravno, također ima utjecaj na izostanak ili pojavljivanje vršnjačkog nasilja. Posredne utjecaje na pojavu nasilja imaju i udaljeniji sustavi kao što su susjedstva, društvene zajednice, mediji, a one čine egzosustav i makrosustav kojeg čine npr. državna politika i kultura.

Kada čitamo knjige i članke vezane uz vršnjačko nasilje, obitelj je jedan od često istraživanih sustava, i to odmah nakon individualnih karakteristika djeteta (bioloških i psiholoških) povezanih s tim hoće li dijete uopće sudjelovati u nasilju, i u kojoj ulozi. Upravo obitelj predstavlja onu primarnu okolinu koja, između ostaloga, ima važnu ulogu u djetetovom razvoju. Značajnu ulogu u nasilničkom ponašanju djece imaju različiti obiteljski aspekti, kao što su struktura obitelji, odnosi između roditelja, kvaliteta komunikacije unutar obitelji, kvaliteta emocionalne privrženosti roditeljima, roditeljski, odnosno, odgojni stilovi, načini discipliniranja, kvaliteta odnosa s braćom i sestrama, kao i razina socioekonomskog statusa obitelji (prihod obitelji, stupanj obrazovanja, zaposlenost roditelja).

Pokazalo se kako nasilna djeca dolaze iz obitelji koje su manje povezane, gdje prevladava negativna emocionalna klima s manjkom empatije, u kojima su roditelji manje uključeni u djetetove aktivnosti te pružaju puno manju emocionalnu i socijalnu podršku. Na dijete posebno negativno utječu neprestane svađe roditelja, sukobi i nasilje. Djeca koja svjedoče nasilju unutar obitelji imaju veću šansu postati počinitelji nasilja u školi, a općenito postoji povezanost između počinjenog i doživljenog vršnjačkog nasilja sa svim oblicima obiteljskog nasilja. Djeca koja se nasilno ponašaju, nesigurno su privržena uz svoje roditelje. Primjerice, izbjegavajući stil privrženosti najčešći je kod djece počinitelja, ali i žrtava,  vršnjačkog nasilja, a karakterizira ga nedostupnost i neadekvatno odgovaranje na potrebe djeteta. Pokazalo se kako je u obiteljima nasilne djece komunikacija između roditelja i djece  narušene kvalitete i često nedostatna. Autoritaran roditeljski stil je najbolji prediktor nasilničkog ponašanja djeteta, a karakterizira ga nisko prihvaćanje i uključenost, visoka prisilna kontrola, kao i  slabo davanje autonomije, te su takvi roditelji često hladni i odbacujući, omalovažavaju svoju djecu rugajući im se i kritizirajući ih. Djeca koja se nasilno ponašaju često od svojih roditelja prilikom uspostavljanja discipline iskuse tjelesno kažnjavanje i pretjeranu upotrebu moći, te na taj način uče kako je agresija jedan od načina rješavanja sukoba. Za razvoj nasilničkog ponašanja među djecom važan je i odnos braće i sestara, pa se tako pokazalo da su djeca koja u obiteljima imaju nasilne odnose s braćom i sestrama, češće uključena u vršnjačko nasilje u školi.

Odnos koji djeca uspostave s roditeljima može uvelike utjecati na njihove kasnije odnose u životu. Zato je vrlo važno da roditelji upoznaju svoje dijete, njegove osobine, karakter, pokažu interes za njihov unutarnji svijet, što vole ili ne vole, poštujući, pritom, njegov integritet, ali im i pomognu naučiti prepoznavati svoje i tuđe emocije, potrebe i granice, postavljajući im zdrave okvire.

Roditeljska toplina i prihvaćanje imaju značajnu ulogu za mentalno zdravlje djeteta. Također, roditeljsko se prihvaćanje pokazalo povezanim s manjim brojem problema u ponašanju, boljom slikom o sebi, boljim školskim uspjehom te manjom nesigurnošću i anksioznošću kod djece. Takav pozitivan odnos izravno utječe i na kvalitetu djetetovog odnosa s vršnjacima te usvajanju prosocijalnih ponašanja.

Kako bi dijete odraslo u neovisnu i odgovornu osobu potrebno mu je pružiti toplinu, ali i vodstvo i usmjeravanje u ponašanju. Pravila ponašanja, smjernice i rutina omogućuju djeci sigurnost za rast i razvoj, kako bi naučili da njihovo ponašanje ima posljedice te utječe na svijet koji ih okružuje. Koliko je važno da se dijete osjeti voljenim i prihvaćenim, toliko mora i razumjeti i pravila ponašanja, te vjerovati da će roditelji zahtijevati da se ona poštuju.

Od najranije dobi roditelji djeci trebaju pomoći u razvijanju socijalnih vještina koje, između ostalog, utječu na konstruktivno ponašanje u konfliktnim situacijama. Učiti ih usmjeravanju pažnju na problem, a ne na sudionike, kao i nenasilnim načinima rješavanja sukoba.

Vaš Centar Luka Ritz

Izvor:

Ajduković, M. i Pečnik, N. (1993). Nenasilno rješavanje sukoba. Zageb: Alinea.

Velki, T. i Kuterovac Jagodić, G. (2014). Individualni i kontekstualni činitelji dječjega nasilničkoga ponašanja prema vršnjacima. Ljetopis socijalnog rada, 21(1), 33- 64