U ovim “novo normalnim” uvjetima života, djeca, mladi, njihovi roditelji i učitelji susreću se s različitim i isto tako novim izazovima školovanja, na koje se neki privikavaju lakše, a neki teže. Učenje, domaće zadaće, lektire, provjere znanja – sve je to i dalje prisutno, kao i popratni izazovi i moguća problematika.

Neki učenici, posebno kada zaredaju loše ocjene, mogu imati puno manje motivacije da ih isprave ili taj problem potpuno zanemariti, a ponekad čak uopće ni ne reagiraju jer ne vjeruju da je to moguće promijeniti jer su jednostavno “loši učenici”.

Za njih bismo mogli reći da se osjećaju bespomoćno, a ovakvo ponašanje može upućivati na tzv. naučenu bespomoćnost. To je stanje pesimizma koje se javlja kada negativni događaj pripisujemo stabilnim, unutarnjim i globalnim čimbenicima. To bi značilo da učenici s naučenom bespomoćnošću neuspjeh u školi pripisuju vlastitoj nesposobnosti (npr. Glup/a sam, Nisam dobar/a u matematici) ili nekim vanjskim čimbenicima nad kojima nemaju utjecaja (npr. Nemam sreće). Djeca s takvim uvjerenjima često imaju nisko samopoštovanje te bespomoćno prihvaćaju situaciju ne poduzimajući ništa jer ne mogu mijenjati svoje sposobnosti, što postaje začarani krug neuspjeha. Zbog toga je važno pomoći djetetu da promijeni takva vjerovanja uz adekvatan pristup roditelja i učitelja.

Kako bi pomogli djeci u školi, važno je da svaki učenik točno zna što se od njega na nastavi očekuje te da su mu jasni zahtjevi učitelja. Također, djeci je važno davati povratne informacije tako da im se objasni da njihov slabiji uspjeh nije posljedica nedostatka sposobnosti ili nekih drugih faktora nad kojima nemaju utjecaj, već posljedica nedovoljnog zalaganja, rada ili nedovoljnog učenja. Na taj način šaljemo im poruku da nisu bespomoćni i učimo ih da uspjeh ovisi o njihovom radu, dakle nečem nad čime imaju utjecaj. Važno je imati na umu da se dijete može osjećati bespomoćno i kada ga roditelji ili učitelji učestalo kritiziraju ili kada često pokazuju nezadovoljstvo njegovim učinkom, što može rezultirati time da se dijete prestane uopće truditi. Djecu stoga treba ohrabrivati, ali i pohvaliti za npr. samostalan rad, rješavanje određenog problema, postignut uspjeh, ali i manji napredak. Preporučljivo je povezivati napor djeteta s postignutim uspjehom. Važno ih je naučiti da njihov uspjeh ili neuspjeh ovisi o naporu koji su uložili za postizanje određenog cilja, a ne svojoj nesposobnosti. Pri tome, treba paziti da im se ne zadaju prelagani zadaci tj. oni za koje ste sigurni da će ih uspješno svladati. Prelagani zadaci i prelagano ostvariv uspjeh ostavljaju djecu bez kontrole te ih čine jednako bespomoćnima jer ne ulažu gotovo nikakav napor. Na kraju, djeca puno toga nauče samo promatrajući svoje roditelje. Ako roditelj često govori kako bolje u životu prolaze ljudi koji ne rade ili kako se u životu ne isplati raditi ili truditi, vrlo vjerojatno će i dijete “preuzeti” takvo mišljenje.

Ako su vam potrebni savjeti za što uspješnije učenje podsjećamo vas da ih možete pronaći u našem priručniku za djecu i mlade “Kada znam kako, učenje je lako!” 

Vaš Centar Luka Ritz

Izvor: Aronson, E., Wilson, T.D., Akert, R.M. (2005). Socijalna psihologija. Mate. Zagreb

Brdar, I., Rijavec, M. (1998). Što učiniti kad dijete dobije lošu ocjenu? IEP. Zagreb